( Iz Rezervoara Ljubavi)
Imam skoro onoliko godina, koliko je moj tata imao kada je umro.
Ove moje godine nisu za umrianje.
Nisu ni njegove bile.
Pamtim ga i ovakvog i onakvog, na polovima njegove dobrote i njegovog mraka.
Retko u sredini.
Od svega, izabrala sam da ga pamtim kao čarobnjaka.
Velikog, lepog Džina, koji se dobro snalazio sa decom.
Pevao mi je uspavanku.
Onako veliki, legao bi na pod. Cigaru iz ruke bi premestio u usta, pikslu stavio pored sebe i viknuo:
“Dodji!“
Skočila bih na njega i legla potrbuške na njegove grudi.
Pevao je sa sve cigarom u ustoma i ljuljuškao svoje veliko telo
“Sve ptičice iz Gore, sve ptičice iz Goree. Sve ptičice iz Goreee.
Spustile se na more, spustile se na more, spustile se na moreee.
Samo jedna ostala, samo jedna ostala, samo jedna ostalaaa.
Koja nam je pevala, koja nam je pevala, koja nam je pevalaaa,
o PRESREĆNOJ ljubavi….“
Opijena njegovim glasom, mirisom duvana i otkucajima njegovog srca, utonula bih u san, balaveći mu majcu.
Na njegovim grudima, kroz pesmu, čula sam da postoje presrećne ljubavi.
Nikada nisam saznala nastavak pesme, ali sam čula da ptičica ne peva o presrećnoj, več nesrećnoj ljubavi.
Samo pravi čarobnjaci uspeju da ti otkucajima svoga srca, u tvoje srce usade ritam nade.
Ritam, koji te vodi, iz pozadine, kad je teško.